Going back in one more time, for one more bass, one more rime.

Jedne veceri ce mozda uzeti, to misle u kuhinji, i cak kazu jedni drugima da ce jedne veceri kad sjedne za isti taj sto, ma koliko tada stara bila, biti usamljena u svojoj samoci. Otkud oni mogu znati da u terpezariji u kojoj je vecerala kraljevska porodica ona nije usamljena medju dronjavim zavjesama i lusterima pustenim da pocadjave? Ne mogu znati, ne mogu naslutiti, da u starom hotelu, i kad seta pored mora postoji gospodin d´Arblej, kao sto su u drugoj jednoj samoci postojali njeni djetinji drugari.

(Vilijam Trevor, Samoca)